PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Jovan Cvijić vodi porijeklo, po očevoj liniji, od došljaka iz Hercegovine. Njegov predak Cvijo Spasojević, zvani Cvijo Vrelo, poticao je iz sela Vrela kod Pirlitora. Prije toga su se Spasojevići doselili iz Drobnjaka, blizu Nikšića. Cvijo se iz Vrela najprije naselio u seoce Šivoljo koje se nalazi između Foče i Kalinovnika. Bio je temperamentan, nemiran i veoma hrabar čovjek, pravi predstavnik i potomak svojih slavnih predaka. Uvijek i na svakom mjestu je ispoljavao svoju neustrašivost i duboku zadojenost starom epskom tradicijom, što ga je oličavalo tokom čitavog života, i to u veoma teškim istorijskim uslovima. Otišao je u hajduke i bio na glasu po junaštvu, okretnosti i brzini. Najprije je četovao po gornjoj Hercegovini, u sredini koja mu je bila veoma bliska po temperamentu, a potom je nastavio da hajdukuje i da se hrabro bori protiv Turaka u istočnoj Bosni. Kada su se, krajem 18. vijeka, mnogobrojne hajdučke čete po Hercegovini i Bosni počele da se rasturaju, Cvijo je napustio Bosnu i nastanio se u Loznici.
U toku Prvog srpskog ustanka Cvijo Vrelo se ponovo latio sablje i uzeo veoma aktivno učešće u borbi za oslobođenje svoga naroda od viševjekovnog jarma Turske. Ponovo je pokazao svoje veoma izražene ratničke sposobnosti, formirao sopstvenu četu sa kojom je povremeno prelazio preko Drine i u Bosni imao mnogo okršaja. U svima njima je iskazivao izuzetno junaštvo i umješnost što mu je omogućavalo da uvijek izlazi kao pobjednik. Jednom prilikom je, kako je sačuvalo predanje, sa svojom četom dospio do bosanskog sela Skočić i tom prilikom „orobio” nekoliko djevojaka koje je doveo u Loznicu. Poslije propasti ustanka 1813. godine, Cvijo je konačno odložio oružje, sa kojim je stekao veliku slavu u svom okruženju, i posvetio se uobičajenim domaćinskim poslovima u Loznici. Posjedovao je veliko imanje, odnosno mnogo obradive zemlje u Lozničkom polju, ali je nije sam obrađivao nego je veliki dio davao pod najam. Ta zemlja se dugo zvala Cvijićeve bare. Cvijo je u Loznici, kao imućan i poznati domaćin, sagradio prostranu kuću od kamena, hercegovačkog tipa, koja je u donjem dijelu (prizemlju) imala prodavnicu, a na spratu su bile prostorije za stanovanje.
Cvijova kuća se nalazila na najljepšem mjestu u Loznici, ispod brda Kličevca i sa njene terase se vidjela Bosna (preko Drine). Cvijo je svoga sina Živka poslao na izučavanje trgovačke škole (u Vršac ili Temišvar). Tako ga je iškolovao za stručnog trgovca što je, zapravo, bio prvi takav slučaj u lozničkom kraju. Živko je pokazivao naklonost i interesovanje za politiku pa se počeo isticati i na tom polju. Zahvaljujući svom trgovačkom poslu, imao je česte susrete sa stranim ljudima sa kojima je sklapao poslove i održavao prijateljske veze. Posebno je ispoljavao naklonost prema dinastiji Obrenovića što je uvijek jasno i ponosno isticao.
Živko je brzo stekao veliki ugled u svom kraju ne samo zbog činjenice da je poticao iz čestite i na dobrom glasu porodice, već i zbog svog veoma poštenog i unosnog posla školovanog i umješnog trgovca. U Loznici i njenoj okolini je počeo da kupuje zemljište i tako uvećava imovinu, ali ga je bavljenje politikom skupo koštalo. Nakon propasti Katanske bune, trgovca Živka su vlasti „propustile kroz šibe” poslije čega je pobolijevao i imao niz fizičkih tegoba. Umro je naprasno nedugo nakon torture, vjerovatno od srca. Živko je imao brojnu porodicu, tri sina i dvije kćeri, i to sinove Stevana, Todora i Lazara. Stevan se dva puta ženio, Todor je Jovanov otac, a najmlađi Lazar se nije ženio; mlad je umro u „bolnici za duševne bolesti” (kako je to zabilježio Jovan Cvijić u autobiografiji). Živkova žena je bila kćerka prote Cvetkovića, koji se doselio u Šabac iz sremskog sela Kupinovo.
Cvijićeva majka Marija (1840–1892) je bila iz porodice Avramovića, starinaca, koji su življeli u selu Korenita, a koje se nalazi na istoimenoj rijeci, pritoci Jadra. Cvijićevi preci, po majčinoj liniji, mogli su se pratiti osam generacija unazad. Avramovići su življeli u specifičnoj zadruzi koja je svojevremeno brojala čak 70 članova. Življeli su u povećem mnogoljudnom naselju pokraj puta koji spaja Loznicu i Krupanj. „To je bila velika brvnara, a oko nje 7–8 vajata za zadrugare, i druge zgrade, po krečnjačkom zemljištu izbušenom vrtačama i zvekarama; bilo ih je mnogo i po voćnjaku ispod kuće. Iznad kuće, zabrani ili branjevina od hrastove šume koja se graničila šumom manastira Tronoše”, piše Cvijić u autobiografiji.
Jovan Cvijić je rođen 29. septembra po starom ili 12. oktobra po novom kalendaru 1865. godine. Jovan je bio treće dijete roditelja Marije i Todora. Prije njega su rođene kćeri Mileva i Soka, a poslije njega Angelina, koja je rano umrla, zatim Nada i Živko. „U životu su ostali”, pored Jovana, ,,još Mileva, Nada i Živko”, piše Cvijić u autobiografiji. Još od rođenja Jovan je bio bolešljivo, krhko i kržljavo dijete pa su ga, stoga, roditelji posebno njegovali. Njegova majka je bila brižljiva i osjećajna žena koja je uložila ogroman napor da prebrodi sve nedaće koje su njenog Jovana pratile od rođenja. Ona je izvršila presudan uticaj na svoga sina, ljubimca, o čemu je on uvijek sa posebnim pijetetom i sjetom govorio.(NASTAVIĆE SE)